Ponedjeljak, Rujan 24, 2018
Oznake Članci označeni s "Osmisli svoju priču"

Osmisli svoju priču

678

Pisano na temelju vlastitog doživljaja istraživanja napuštene ponornice u divljini uvale Blaz…

 

UVOD

Rakalj, 1944., šuma na Grušinama

 

– Tonta, Tonta, dojdi….jecao je gospodìn Zvane dozivajući svog malog ministranta s kojim je bježao preko Grušina…

Tonta, mene će ubìti sada, sada kada sam među starim crkvenim knjigama našao TO…zami to i biži, biži mali, nemoj da soldati najdu… – panično je vikao gospodìn pruživši Tonti požutjeli smotuljak papira.  Njemački vojnici bili su već sasvim blizu…tražili su odmazdu i gospodìna koji je u zvoniku rakljanske crkve sakrio dvojicu mladića iz Krnice koji su negdje kod Markovice ustrijelili dvojicu njemačkih vojnika. Uzevši smotuljak iz drhtavih ruku svećenika, Tonta skoči u stranu, otkotrlja se niz strminu i zaustavi iza velikog duba….Nije se usudio okrenuti i pogledati prizor…samo je čuo gospodìna kako moli Zdravo Mariju koju je negdje na pola prekinuo oštar zvuk ispaljenog metka…

 

POTRAGA

Rakalj, sedamdesetak godina poslije…

 

Grobnu tišinu zatamnjene sobe narušavalo je samo kucanje teškog zidnog sata. Njegove kazaljke kao da su i simbolično odbrojavale posljednje sate didu Tonti iz Prcani.…Njegov Stvoritelj zvao ga je k sebi…oko njega stajahu njegovi unuci, Marko i Ivo….tajnu koju je did Tonta znao, nije smio odnijeti sa sobom u grob..

– Dica, ja san jedìni ki zna misto…pokojni gospodìn mi je da harte…ja san vidia kad san bija dite….nis riva finuti…nis riva…šufit…Marko…šufit…moja stara valiža…u valiži na dnu, Marko…hodi…valiža… – reče did Tonta u posljednjem hroptaju i izdahnu.

***

Stara kuća dida Tonte iz Prcani bila je prazna…dvojac se uputio prašnjavim drvenim škalama koje su vodile na šufit. Stari otvor zaškripao je i Marku se otvori pogled na tavan.

U desnom kutu sobe stajao je predmet koji su tražili. Stara didova valiža. Oprezno otvorivši dvije kopče, dvojcu se ukaže njezin sadržaj. Marko napipa grubu površinu grumena. U njegovim rukama nalazio se požutjeli svežanj papira zavezan tankom konopljom. Grumen se sastojao od dva papira. Prvi, onaj stariji i oštećeni, sadržavao je natpis na starohrvatskom jeziku.

„Čuvaite se o vi tuđinci! Ja, opat Mikula zajedno s braćom u Gospodinu našemu sklanjam znamenje na kraj zemalja hrvatskih. Neka sačuvana budu za pokoljenja koja dolaze po milosti Gospodina. Opat Mikula“. Drugi papir bio je u boljem stanju. Bilo je zapravo riječ o karti neke uvale načinjene s mnogo spretnosti i umijeća. Prikazana su sidrišta, kao i putevi koji s okolnih puteva vode u uvalu.

– Blaz…pa to je karta uvale Blaz – zausti Marko ispod glasa, pročitavši ime toponima na vrhu karte. Negdje na sredini dokumenta bio je utisnut crveni križić s napomenom „glavni dio blaga ovdje – na kraju vrajžeg ždrijela…izradio župan Grgo Belavić godine 1795.“

Marko i Ivo shvaćali su što imaju u rukama.

– Grgo Belavić! – uskliknu Marko i nastavi:

– Mislio sam da je to samo legenda. Znaš li je? Priča govori o borbama za hrvatsko-ugarsko prijestolje u 15. stoljeću. Vladar tih prostora trebao je biti okrunjen duplom krunom, onom kralja Tomislava i ugarskom krunom Sv. Stjepana. Dogodilo se tako da su se na jednom brodu koji se krenuo za Napulj, nalazila i obilježja hrvatskog kralja, njegova kruna, plašt i žezlo. Zbog straha da će se neprijatelj dočepati vrijednih simbola, brod je skrenuo s puta i sakrio se u uvali Blaz gdje su kruna, žezlo i plašt skriveni. Kruna se idući puta pojavila nakon 300tinjak godina. Tadašnji župan, Grgo Belavić pružio je prenoćište mletačkom namjesniku koji je po Istri skupljao porez. Grgo ga je ugostio na večeri, a kako je ona bila vrlo bogata, popilo se i dosta vina. Grgo je zatim nakratko nestao da bi se vratio ogrnut kraljevskim plaštom, s kraljevskim žezlom u ruci i s Tomislavovom krunom na glavi. Nakratko prošetavši pred pijanim gostima, Belavić se povukao te se vratio kao da se ništa nije dogodilo. Idući dan, otrijeznivši se, gosti su ga priupitali o detaljima prošle večeri, a Grgo se samo nacerio i sve pripisao veseloj atmosferi i prevelikim količinama ispijenog vina – ispričao je Marko u dahu.

– Što to znači? Da je Grgo našao simbole moći skrivene na Blazu…? – uskliknu Ivo.

– Tako je, a mi imamo kartu koja će nas odvesti do njega. Kompa, spremi se, biti ćemo milijunaši! – viknu Marko.

***

Iduće jutro, dvojac je krenuo ranom zorom. Uputili su se do šterne u Raklju a zatim krivudavim šumskim putem do uvale Šalamuštica. Nakon sat vremena pješačenja probili su se do uvale. Očekivao ih je strmi put po obali koji je vodio u uvalu Blaz. Bio je to put kojim ljudska noga nije kročila već desetljećima, a bio je namijenjen stadima ovaca kojih je nekada u Raklju bilo mnogo…uživali su u krajoliku okolice Raklja…krajoliku u kojem se može šetati satima bez da se ikoga sretne, bez napornih turista koji s nordijskim štapovima u rukama šeću svoje pse…to je krajolik carstva tišine u kojem se još uvijek može osluhivati samo more i ptice….Netanuta i divlja, odjednom se pred njima otvorila uvala Blaz, uljuljana u jesenje jutro. Njihova lica se ozariše vidjevši ruševine starih mlinova u njezinom središtu.

– Tu! Prema Belavićevoj karti, ulaz u vražje ždrijelo trebao bi biti iza starog kamenog mlina. – kazao je Marko. Prešavši na drugi kraj uvale pred njima se otvorio prizor. Ogromna horizontalna rupa u kamenu…kao što je Grgo Belavić opisao u svojim zapisima, ulaz u ponornicu zaista i jest izgledao poput kakvog demonskog ždrijela. Navukli su gumene čizme koje su nosili u ruksacima i spustili se do ulaza u ždrijelo.

– Pravo mjesto za romantičnu šetnju s nekom mačkom – kazao je Marko u šali pokušavajući odagnati strah.

– Mogao si mi reći da si strašljiv, da znam da ti ponesem pelene drugi put – odgovorio mu je Ivo ohrabrujući sam sebe. Potpuni mrak tjerala je samo lelujava svjetlost njihovih lampi kojima su si kročili put kroz ponornicu. Znali su da su oni ti sretnici. Da su baš oni ti koji imaju čast koračati ovim prostorima koji su bili zaboravljeni tijekom prohujalih stoljeća.

Došli su do prvog raskrižja i trebali su otvoriti kartu. No, upute na karti bile su nejasne.

– Prema karti, trebali bi ući u lijevi tunel – kazao je Ivo.

– Mislim da ne…tok ponornice prati ova tanka crna linija koja skreće u desno… – odgovori Marko te ustukne.

Neprirodni krik proparao je prostor.

– Ivo, nadam se da je to bio tvoj želudac – kazao je Marko pokušavajući svom glasu dati sigurnost, ali bez uspjeha. Dvojcu je u ušima odzvanjao izobličeni zvuk. Iznenada voda ispred njih kao da se zapljusnula. I imali su što vidjeti. Ispred njihovih nogu, u kristalno čistoj vodi stajala je velika žaba gledajući ih svojim buljookim očima.

– J***** pa to je žaba!! – uskliknuo je Marko pribravši se dok je brisao hladan znoj s čela.

– Mislim da sada meni trebaju pelene – odgovorio je Ivo.

Pribravši se, dvojac je nastavio gledati kartu. A zatim je svjetlost Markove lampe pala na unutarnji zid desnog tunela…na zidu je uočio rezbariju „G.B.“.

– Sada znamo kojim tunelom treba ići…G.B….nema sumnje, to su uklesani inicijali Grga Belavića. Taj stari lukavac je bio ovdje – kazao je Marko.

Skupivši novu snagu i novu odlučnost, dvojac se zaputio desnim ponornim hodnikom.

Nisu znali koliko su pješačili. Vrijeme ovdje dolje ionako nije imalo nikakav smisao.

Promrzli i mokri, Marko i Ivo odjednom zastaše…na samom kraju tunela, na malenom vapnenačkom sprudu stajao je masivni željezni kovčeg….Dječjim oduševljenjem, potrčali su do kraja ponornice….Gotovo ceremonijalnim pokretima, otvorili su masivni poklopac….Osvijetlili su unutrašnjost snopom svjetlosti. Gledajući sjajni grimizno-zlatni plašt, žezlo i uzvišenu Tomislavovu krunu dugo su stajali u tišini….Znali su da je to to. Kovčeg s kraljevskim simbolima moći hrvatskog naroda. Legenda, mit, priča izgubljena u vrtlogu povijesti….bajka….bajka koja se dogodila dvojici dječaka. Njihova imena povijest će pamtiti…

Prvi se pribravši, Marko reče:

– Kompa, pakiraj kufere…rekao sam ti da ćemo biti milijunaši!

 

EPILOG

 

Udjelom u „Nacionalnoj zakladi krune kralja Tomislava“ koje je osnovana nakon otkrića, Marko i Ivo osigurali su sebi i svojim obiteljima lagodan život za mnogo pokoljenja. No, ostali su isti sanjari kakvi su bili i prije nego su postali bogati i slavni. Oni koji ih poznaju, kažu da su u potrazi za nekim novim avanturama, negdje daleko, u nekim dalekim zemljama….ljudi svašta pričaju…pričaju čak i da su im se u njihovim avanturama i istraživanjima od nedavno pridružile i dvije zgodne mačke

Autor: Marko Percan

 

 

Priča je osvojila prvo mjesto na Istra Inspirit natječaju ”Osvoji svoju priču, bajku ili legendu” (2014)

121

Budio se nakon višestoljetnog sna. Probadalo ga je u križima, sjeklo u nogama, trzalo u vratu. Prisjećao se: Kaleš ga je teško ranio kopljem; u tom trenutku svi su mislili kako mu nema spasa, ali mati je znala da ga treba zakopati u zemlju i da će ga ona izliječiti. Ono što nije znala – koliko će trajati to liječenje – ostalo je zauvijek nepoznato svim tadašnjim stanovnicima prebogata poluotoka. Zauvijek nepoznato jer nisu dočekali Buronov oporavak; vjekovi su promicali, novi su narodi naseljavali zelene doline i pitome uvale, a njegovo se pleme, kao i susjedna plemena, povlačilo u guste šume i visoke planine, poneki se zavukli u spilje koje su čuvale morske struje i noćne plime. I tako, ustupajući prostor, bivalo ih je sve manje i manje. Za razliku od njih, došljaci su bili maleni ali brojni. I bučni, svadljivi. I nezaustavljivi. Stari ljudi to nisu mogli podnijeti; oni su voljeli slušati samo zvukove prirode; bez obzira bila to najljuća grmljavina ili najtanahnija utiha. I štogod da im je trebalo – drvo i kamen za gradnju, pokrivala za tijelo, plodovi za prehranu – uvijek su uzimali najviše pola zatečenoga na jednome mjestu. Na taj su način u proljeće brali šparoge, ljeti iskapali crne tartufe, ujesen skupljali marone. Jednako su postupali i u svemu drugome. Novi ljudi, pak, nisu znali za dosta, nisu znali za previše. Koliko god je bilo moguće, toliko su uzimali.

Stari ljudi su bili daleko snažniji, ali novima su pristupali zaštitnički, kao što roditelj nastoji s razumijevanjem prihvatiti neumjereno ponašanje svoje djece. Pa ipak, upravo zbog toga bili su prisiljeni na uzmak i postupni nestanak. Tek su vjetrovi za njima tugovali, a novi ljudi prisjećali se drevnih kazivanja svojih predaka u kojima se pričalo o velim judima koji su postajali brda, rijeke, oblaci… pa se s vremenom tumačilo kako su te priče samo izmišljotine iz davnina koje se prenose po navici s pokoljenja na pokoljenje. Ha – baš svašta!

I dok je Buron tako spavao vjekovnim snom, zaboravljen od svih, po njemu je izraslo svakojako raslinje, životinje su pod njegovim pazuhom, iskopavši četiri pedlja zemlje, gradile brloge, čupava kosa ispreplela se s korijenjem hrasta koje se jednim krakom omotalo i oko njegova vrata, a sitnim korjenčićima prodiralo mu u nosnice.

Pitate se kako je moguće probuditi se iz takvoga stanja? Njegova svijest koja je duboko zaronila, već se je neko vrijeme polako vraćala na površinu. Mjehurići slika i sjećanja, praćeni javljanjem dijelova tijela, postajali su gušći kao na površini vode koja se bliži ključanju. I upravo tada naišlo je stado koza s pastirima. A s njima i jedan jarac za koga su Anica i Dinko – ljupka pastirica i veseli pastir – bili uvjereni da je prilično šašav zbog stalnog udaranja glavom u sve što mu se nađe na putu. Ne more biti ćar kada seduro buba glavun! – jadala se Anica. Na svakoga bi navalio i nitko se nije smio približiti njegovim kozama koje je posvuda natjeravao, osim dvoje pastira koji su ga znali od dana kada je kao crno-bijelo meketavo kozle došao na svijet. Sada je to bio ratoboran kopitar zagonetna izgleda i luda pogleda – zvali su ga Rovi – čijoj znatiželji ništa nije izmicalo. Brsteći tu i tamo, naišao je i na slasne travčice i sočne korjenčiće što izazove podrhtavanje tla pod njegovim kopitima. Rovi je, naime, dohvatio Buronove obrve i trepavice, a škakljanje je izazvao napose njegov jezik u divovu uhu. Bio je to zadnji poticaj za konačno buđenje. Protegnuo je svoje udove, šakom prelomio korijen oko vrata, stresao zemlju i sjeo, zahvalivši pritom majčici zemljici. Rovi je izbezumljeno meketao – tako se barem učini Anici i Dinku – ali Buron ga je, naravno, razumio: Ča mi delaš tude!? tude… – ponavljao je rogati bacakajući se i zaletavajući, pa zatim odjuri.

Bez imalo straha, pastiri priđu divu, a on im, isprva silno začuđen tim sitnim bićima kakve nikad nije vidio, ispriča svoju sudbinu. Pripomogao je njihovu zbližavanju i kolut kozjega sira te par obilnih grozdova koje su pružili Buronu. S užitkom je mljackao i brundao: Mmmm, kako je ovo dobro! – a onda se s uzdahom prisjeti svoje obitelji, svoga planinskoga roda koji se trebao povezati s primorskim rodom (svaki je rod, dakako, bio čuvar svoga kraja) za dobrobit čitave zemlje. Dogovorena je svadba na kojoj bi njegovom ženom postala mlada z mora, Valamala, lipotica koj ni bilo ravna. Međutim, premda kod starih ljudi još rijetka, pojavila se ljubomora koja je obuzela Buronova prijatelja i rođaka Kaleša te ga nagnala da učini ono što je protivno i Bogu i ljudima. Uto ponovo dojuri, lomeći i kršeći sve pred sobom, uzbuđeni Rovi, mekećući na sav glas: Eeee! Ča mi delaš tude!? Bubnut ću te, znaš! znaaaš – prijetio se, ali divu nije trebalo dugo da se sprijatelji s jarcem; ipak je on poznavao jezik svih životinja i cijele prirode kako današnji ljudi ne mogu ni zamisliti.

Nakon Buronove priče, red je bio na Anici i Dinku da mu ispripovjede sve što znaju o svijetu u kome se on sada probudio, ali i o vremenu koje je proteklo od njegova doba. Dolazili su danima i tjednima, a pripovijedanju se nije nazirao kraj; dobrodušni se slušatelj nije mogao načuditi svemu što je saznavao: Zar i to postoji? Ma nije valjda i tomu tako bilo!? Za to vrijeme stado je brstilo i meketalo, Rovi ga obigravao i divlje jurcao pa se nenadano zaustavljao uprta pogleda; nakrivio bi tada glavu, zabacivao rogove, a bradica mu vijorila na vjetriću – prava slika i prilika životne mudrosti koja nas uči da svi pripadamo prirodi, a ne ona nama.

Što je dalje bilo s Buronom i ostalim junacima saznat ćete u nekoj drugoj priči jer ova je (u koju više ni kapljica ne stane) došla svome kraju na rubu jave. I točna je misao – zapamtite to: snovi su ljepši od stvarnosti, ali i stvarnost je ljepša od snova.

 

Autor: Zlatko Kraljić

 

Priča je osvojila drugo mjesto na Istra Inspirit natječaju ”Osvoji svoju priču, bajku ili legendu” (2014)

356

U malom mjestu, duboko u utrobi plemenite zemlje Istre, jedan je stari pastir svako jutro vodio svoje blago na ispašu. Imao je deset koza, redom ih je nazivao imenom: Foška, Marija, Fumica, Ana, Beata, Madonina, Milka, Jozefina, Pina i Fiorentina. Fiorentina mu je bila miljenica, nju je najviše volio. Uvijek je pratila svoga gospodara u stopu kao vjerni sluga, dok su mu ostale koze vječno radile spačke iza leđa. Madonina bi se namjerno sakrila iza Fumice pa ju pastir ne bi odmah primjetio i od straha da je pobjegla, urlao bi njeno ime. Kad bi ju napokon ugledao,  sa šibom bi ju lovio, vječno šibajući zrak u letu. Lukava je bila Madonina, a i pomalo ljubomorna na predvodnicu stada, Fiorentinu. I baš tada, dok su se spuštali iz gradića okrunjenog kulom u prostrane livade, prolazeći blizu crkvice, pastir bi ružno opsovao. Madonina bi mu svaki dan na istom mjestu zadavala velike brige.

Zatim bi se, od očaja i straha brižni pastir uhvatio za glavu, gledajući u pročelje crkvice, na kojem je bila slika. Insipiens – na prvi se pogled čini kao groteska, kao nekakva slikareva šala. To je smežurani čovječuljak, bijelih slijepih očiju, s tikvom na glavi i žitnim klasjem umjesto kose. Na ovaj, groteskan način srednjovjekovna je ikonografija prikazivala bezbožnika što ga Sveto pismo naziva luda, neumnik, inspiens:

„Dixit insipiens in corde suo:
Non est Deus.
Reče luda u srcu svome: Nema Boga.“

Znao je to stari pastir pa se smrznuo od straha, biti bezbožnik, vjerovao je, najveće je prokletstvo. Upravo bi ga to saznanje još više shrvalo, jer je znao da se ta slika njemu obraća!

– Kakav sam ja to pastir, ništa ne valjam!

Odmah bi se uputio u crkvu gdje bi molio za iskupljenje grijeha, i napamet brzo sebi u brk izrecitirao deset Zdravo Marija.

Borio se s time, svakodnevno, no nije si mogao pomoći, svaki dan bi isto učinio, opsovao bi iz ljutnje,  svoju kozu. Teška je sudbina bila pastiru koji se našao baš u srednjem vijeku kada je svijetom vladala slika smrti, u obliku apokaliptičnog jahača. O da, vidio ju je on mnogo puta oslikanu na zidovima malih crkvica u obližnjim mjestima.

– To je sudbina svakog bezbožnika, poput mene! – pomislio bi u sebi.

Čak je i sanjao nekoliko noći za redom jahače na konjima obavijene crnim plaštom koji jašu prema njemu u rukama držeći ogromne vile s kojim ga žele probosti.

– Ništa drugo ni ne zaslužujem! – grdio bi se prestrašeni pastir.

Prolazile su tako mnoge jeseni i zime, a Madonina je bila sve bolja u svojim naumima s kojima bi brižnog pastira bacala u očaj. Svakim je danom osmišljavala nove ludorije. Jednom se prilikom sakrila iza stabla, drugi put zaletila u susjedov kokošinjac i rastjerala sve kokoši, treći put mjesnom svećeniku u trku povukla halju u kojoj je trebao služiti misu. Njezina je misija bila zacrveniti pastirovo lice i izvuči iz njega neke zvukove o kojima nije imala pojma, a baš su joj godili. Pastir bi se ljutio danju, a noću za kaznu sanjao noćne more. Jednom je čak sanjao kako su ga neki zli vilenjaci izboli strelicama, podsjećajući na priču o Sveta tri kralja gdje su jednog, točnije svetog Stjepana golog zavezali za stablo i izboli sa bezbroj strelica.
Stari je pastir bio na mukama, noću i danju, sve do jednog hladnog jutra.
Bilo je jako hladno, toliko da se i sunce  bojalo izaći.
Provirio je kroz vrata tražeći pogledom svoje stado, a kad ono imao je što vidjeti!
Ugledao je svoje koze kako leže mrtve na zemlji. Sve poredane po veličini, jedna pored druge tvoreći bijelu stazu u polukrugu.
Pastir je od šoka izdahnuo, sekundu prije nego je Madonina digla glavu potiho mekečući stadu:   –  Opet smo ga nasamarile, moje dame! Zar ne?!
Dok je to izgovarala nije bila svjesna da više neće imati kome raditi spačke i da će taj dan za nju biti najtužniji na svijetu.

Autorica: Sanja Brnobić

 

Priča je osvojila treće mjesto na Istra Inspirit natječaju ”Osvoji svoju priču, bajku ili legendu” (2014)

368

Na naš natječaj ‘Osmisli svoju priču, bajku ili legendu’ koji smo organizirali u suradnji s Upravnim odjelom za turizam Istarske županije te štancijom Kumparička te koji je bio otvoren od 11. do 19. prosinca 2014. pristiglo je sveukupno 11 radova iz cijele Hrvatske. Sve radove ocijenila je stručna komisija u sastavu: Slavica Tobok Kandić, udruga Istra Inspirit; Ivor Zidarić, ‘Legendfest’ – udruga Val kulture; Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, udruga Zvona i Nari te odabrala tri pobjednička rada:

 

  1. ‘Potraga za izgubljenom krunom kralja Tomislava’, Marko Percan (Pula) (priču pročitaj ovdje)
  2. ‘Kako je jarac Rovi probudio diva Burona’, Zlatko Kraljić (Zagreb) (priču pročitaj ovdje)
  3. ‘Srednjovjekovna priča o kozi i pastiru’, Sanja Brnobić (Pula) (priču pročitaj ovdje)

 

Posebna pohvala stručne komisije za priču ‘Puževi’ autora Vladimira Gagliardia.

 

Najbolji rad autora Marka Percana iz Pule ocijenjen je kao najbolja kombinacija autorskog djela i već postojeće legende, te kao najrazrađeniji i narativno korektivno izveden.

No, osim tri rada koja su ocijenjena kao najbolja, na natječaj su pristigle i sljedeće priče:

  1. ‘AndrettISTRA’ – Željko Kelemen
  2. ‘Blago na kega neće slabo oko’ – Elis Baćac
  3. ‘Uz pomoć tajanstvenog sastojka vile su ispekle najbolji kolač proljetnog bala – Foška, Fuma i Ana’ –  Vesna Medvedec
  4. ‘Legenda o pustolovinama Doki i Poli’ – Željka Novosel
  5. ‘Nina’ – Iride Vidaković
  6. ‘Legenda o svetoj Eufemiji’ – Vinka Ivanišević
  7. ‘Puževi’ – Vladimiro Gagliardi
  8. ‘Legenda o prvom hrvatskom vampiru’ –  Sebastian Sošić, učenik Srednje strukovna škola Eugen Kumičić Rovinj pod mentorstvom prof. Slađane Jančić

 

Sve priče bile su zanimljive i odabir je bio težak:)

Još jednom zahvaljujemo svim autorima što su se javili te čestitamo dobitnicima!!!

Istra Inspirit obitelj

1123

write your story (1)

Slika preuzeta s ovog mjesta

Povodom lansiranja našeg bloga pripremili smo zanimljiv natječaj u kojem ćete moći izraziti svu svoju kreativnost, pisati bez granica i osvojiti zanimljive, ukusne ili korisne nagrade:) Uđite i vi u svijet mašte i privucite tipkovnicu bliže!

………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………….

UVJETI NATJEČAJA

 Trajanje natječaja: 11.12. – 19.12.2014.

1. Nagrada

Iskustvo rada na stanciji ‘KUMPARIČKA’ u trajanju od mjesec dana
Osoba će pisati tjedna izvješća sa stancije za Istra Inspirit blog: http://istrainspirit.hr/blog/*

2. Nagrada

Polutvrdi kozji sir stancije ‘KUMPARIČKA‘.

3. Nagrada

Karamel od kozjeg mlijeka stancije ‘KUMPARIČKA‘.

_____________________________________________________________________________________

 *Nagrada se može prenijeti na drugu osobu.

Dobitnici će imati pravo objave teksta na blogu: http://istrainspirit.hr/blog/ uz objavu fotografija na koju imaju autorsko pravo. Također postoji mogućnost inscenacije priče u Istra Inspirit doživljaju. Radovi se šalju na e-mail: info@istrainspirit.hr zaključno s danom 19.12. u 12 sati. Sudionici natječaja trebaju ostaviti svoje osobne podatke i kontakt telefon.

UVJETI NATJEČAJA:

- tekst mora biti izvorno autorsko djelo;
- duljina do tri kartice teksta;
- tematski povezano s Istrom.
 

STRUČNA KOMISIJA:

Slavica Tobok Kandić, udruga Istra Inspirit;
Ivor Zidarić, ‘Legendfest’ – udruga Val kulture;
Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, udruga Zvona i Nari.

Objava dobitnika: 22.12.2014. na blogu http://istrainspirit.hr/blog/

Primopredaja nagrada će se održati na stanciji ‘KUMPARIČKA': 23.12.2014.

 

INSPIRACIJA ZA KONCEPT NATJEČAJA: Namjera je bila, oživljavajući prošlost Istre, inspirirati svakog putnika i stanovnika da pronađe samoga sebe na ovom magičnom poluotoku. Istra koja inspirira putnika kroz prošlost i projekt koji je inspiriran Istrom i njezinim duhovima prošlosti (lat. spirit) proželi su duh Istra Inspirita. Simbol Istre – koza – postao je i simbol projekta. No, koza Istra Inspirita nešto je drugačija – ona priča priču o Istri. Koza stoji uspravno, u položaju čovjeka, simbolizirajući time snagu i ponos koji dolaze iz bogate povijesti i tradicije poluotoka. Ona je svjedok vremena, putnik, avanturist i zabavljač. Glavu joj krasi kruna koja simbolizira plemenitost i upućuje na Istru kao mjesto stapanja i prožimanja kultura i nacionalnosti. Njezine su boje također vezane uz Istru – plava i zelena, poput mora i prirodnih ljepota. Tako je stvoren brend, a priča se počela širiti. Sudionici natječaja će imati priliku biti dio Istra Inspirit priča, mitova i legendi osmišljavanjem svoje vlastite priče s kojom će se priključiti ovom hvalevrijednom projektu te imati mogućnost osvojiti zanimljive nagrade sa stancije Kumparička. Ova stancija koja se nalazi nadomak Mutvorana uz vrhunske kozje sireve proizvodi i ostale proizvode od kozjeg mlijeka kao što su jogurt ili karamel. Inače, stancija Kumparička je jedna od rijetkih sirana u široj regiji koja ima vlastito stado koza.

„We are, as a species, addicted to story. Even when the body goes to sleep, the mind stays up all night, telling itself stories.“

Jonathan Gotschall, The Storytelling Animal: How Stories Make Us Human, pag. 65

 

Pratite nas

7,808FansLike
7Subscribers+1
0FollowersFollow
468FollowersFollow
29SubscribersSubscribe