Srednjovjekovna priča o kozi i pastiru

Srednjovjekovna priča o kozi i pastiru

793

U malom mjestu, duboko u utrobi plemenite zemlje Istre, jedan je stari pastir svako jutro vodio svoje blago na ispašu. Imao je deset koza, redom ih je nazivao imenom: Foška, Marija, Fumica, Ana, Beata, Madonina, Milka, Jozefina, Pina i Fiorentina. Fiorentina mu je bila miljenica, nju je najviše volio. Uvijek je pratila svoga gospodara u stopu kao vjerni sluga, dok su mu ostale koze vječno radile spačke iza leđa. Madonina bi se namjerno sakrila iza Fumice pa ju pastir ne bi odmah primjetio i od straha da je pobjegla, urlao bi njeno ime. Kad bi ju napokon ugledao,  sa šibom bi ju lovio, vječno šibajući zrak u letu. Lukava je bila Madonina, a i pomalo ljubomorna na predvodnicu stada, Fiorentinu. I baš tada, dok su se spuštali iz gradića okrunjenog kulom u prostrane livade, prolazeći blizu crkvice, pastir bi ružno opsovao. Madonina bi mu svaki dan na istom mjestu zadavala velike brige.

Zatim bi se, od očaja i straha brižni pastir uhvatio za glavu, gledajući u pročelje crkvice, na kojem je bila slika. Insipiens – na prvi se pogled čini kao groteska, kao nekakva slikareva šala. To je smežurani čovječuljak, bijelih slijepih očiju, s tikvom na glavi i žitnim klasjem umjesto kose. Na ovaj, groteskan način srednjovjekovna je ikonografija prikazivala bezbožnika što ga Sveto pismo naziva luda, neumnik, inspiens:

„Dixit insipiens in corde suo:
Non est Deus.
Reče luda u srcu svome: Nema Boga.“

Znao je to stari pastir pa se smrznuo od straha, biti bezbožnik, vjerovao je, najveće je prokletstvo. Upravo bi ga to saznanje još više shrvalo, jer je znao da se ta slika njemu obraća!

– Kakav sam ja to pastir, ništa ne valjam!

Odmah bi se uputio u crkvu gdje bi molio za iskupljenje grijeha, i napamet brzo sebi u brk izrecitirao deset Zdravo Marija.

Borio se s time, svakodnevno, no nije si mogao pomoći, svaki dan bi isto učinio, opsovao bi iz ljutnje,  svoju kozu. Teška je sudbina bila pastiru koji se našao baš u srednjem vijeku kada je svijetom vladala slika smrti, u obliku apokaliptičnog jahača. O da, vidio ju je on mnogo puta oslikanu na zidovima malih crkvica u obližnjim mjestima.

– To je sudbina svakog bezbožnika, poput mene! – pomislio bi u sebi.

Čak je i sanjao nekoliko noći za redom jahače na konjima obavijene crnim plaštom koji jašu prema njemu u rukama držeći ogromne vile s kojim ga žele probosti.

– Ništa drugo ni ne zaslužujem! – grdio bi se prestrašeni pastir.

Prolazile su tako mnoge jeseni i zime, a Madonina je bila sve bolja u svojim naumima s kojima bi brižnog pastira bacala u očaj. Svakim je danom osmišljavala nove ludorije. Jednom se prilikom sakrila iza stabla, drugi put zaletila u susjedov kokošinjac i rastjerala sve kokoši, treći put mjesnom svećeniku u trku povukla halju u kojoj je trebao služiti misu. Njezina je misija bila zacrveniti pastirovo lice i izvuči iz njega neke zvukove o kojima nije imala pojma, a baš su joj godili. Pastir bi se ljutio danju, a noću za kaznu sanjao noćne more. Jednom je čak sanjao kako su ga neki zli vilenjaci izboli strelicama, podsjećajući na priču o Sveta tri kralja gdje su jednog, točnije svetog Stjepana golog zavezali za stablo i izboli sa bezbroj strelica.
Stari je pastir bio na mukama, noću i danju, sve do jednog hladnog jutra.
Bilo je jako hladno, toliko da se i sunce  bojalo izaći.
Provirio je kroz vrata tražeći pogledom svoje stado, a kad ono imao je što vidjeti!
Ugledao je svoje koze kako leže mrtve na zemlji. Sve poredane po veličini, jedna pored druge tvoreći bijelu stazu u polukrugu.
Pastir je od šoka izdahnuo, sekundu prije nego je Madonina digla glavu potiho mekečući stadu:   –  Opet smo ga nasamarile, moje dame! Zar ne?!
Dok je to izgovarala nije bila svjesna da više neće imati kome raditi spačke i da će taj dan za nju biti najtužniji na svijetu.

Autorica: Sanja Brnobić

 

Priča je osvojila treće mjesto na Istra Inspirit natječaju ”Osvoji svoju priču, bajku ili legendu” (2014)