Potraga za izgubljenom krunom kralja Tomislava

Potraga za izgubljenom krunom kralja Tomislava

696

Pisano na temelju vlastitog doživljaja istraživanja napuštene ponornice u divljini uvale Blaz…

 

UVOD

Rakalj, 1944., šuma na Grušinama

 

– Tonta, Tonta, dojdi….jecao je gospodìn Zvane dozivajući svog malog ministranta s kojim je bježao preko Grušina…

Tonta, mene će ubìti sada, sada kada sam među starim crkvenim knjigama našao TO…zami to i biži, biži mali, nemoj da soldati najdu… – panično je vikao gospodìn pruživši Tonti požutjeli smotuljak papira.  Njemački vojnici bili su već sasvim blizu…tražili su odmazdu i gospodìna koji je u zvoniku rakljanske crkve sakrio dvojicu mladića iz Krnice koji su negdje kod Markovice ustrijelili dvojicu njemačkih vojnika. Uzevši smotuljak iz drhtavih ruku svećenika, Tonta skoči u stranu, otkotrlja se niz strminu i zaustavi iza velikog duba….Nije se usudio okrenuti i pogledati prizor…samo je čuo gospodìna kako moli Zdravo Mariju koju je negdje na pola prekinuo oštar zvuk ispaljenog metka…

 

POTRAGA

Rakalj, sedamdesetak godina poslije…

 

Grobnu tišinu zatamnjene sobe narušavalo je samo kucanje teškog zidnog sata. Njegove kazaljke kao da su i simbolično odbrojavale posljednje sate didu Tonti iz Prcani.…Njegov Stvoritelj zvao ga je k sebi…oko njega stajahu njegovi unuci, Marko i Ivo….tajnu koju je did Tonta znao, nije smio odnijeti sa sobom u grob..

– Dica, ja san jedìni ki zna misto…pokojni gospodìn mi je da harte…ja san vidia kad san bija dite….nis riva finuti…nis riva…šufit…Marko…šufit…moja stara valiža…u valiži na dnu, Marko…hodi…valiža… – reče did Tonta u posljednjem hroptaju i izdahnu.

***

Stara kuća dida Tonte iz Prcani bila je prazna…dvojac se uputio prašnjavim drvenim škalama koje su vodile na šufit. Stari otvor zaškripao je i Marku se otvori pogled na tavan.

U desnom kutu sobe stajao je predmet koji su tražili. Stara didova valiža. Oprezno otvorivši dvije kopče, dvojcu se ukaže njezin sadržaj. Marko napipa grubu površinu grumena. U njegovim rukama nalazio se požutjeli svežanj papira zavezan tankom konopljom. Grumen se sastojao od dva papira. Prvi, onaj stariji i oštećeni, sadržavao je natpis na starohrvatskom jeziku.

„Čuvaite se o vi tuđinci! Ja, opat Mikula zajedno s braćom u Gospodinu našemu sklanjam znamenje na kraj zemalja hrvatskih. Neka sačuvana budu za pokoljenja koja dolaze po milosti Gospodina. Opat Mikula“. Drugi papir bio je u boljem stanju. Bilo je zapravo riječ o karti neke uvale načinjene s mnogo spretnosti i umijeća. Prikazana su sidrišta, kao i putevi koji s okolnih puteva vode u uvalu.

– Blaz…pa to je karta uvale Blaz – zausti Marko ispod glasa, pročitavši ime toponima na vrhu karte. Negdje na sredini dokumenta bio je utisnut crveni križić s napomenom „glavni dio blaga ovdje – na kraju vrajžeg ždrijela…izradio župan Grgo Belavić godine 1795.“

Marko i Ivo shvaćali su što imaju u rukama.

– Grgo Belavić! – uskliknu Marko i nastavi:

– Mislio sam da je to samo legenda. Znaš li je? Priča govori o borbama za hrvatsko-ugarsko prijestolje u 15. stoljeću. Vladar tih prostora trebao je biti okrunjen duplom krunom, onom kralja Tomislava i ugarskom krunom Sv. Stjepana. Dogodilo se tako da su se na jednom brodu koji se krenuo za Napulj, nalazila i obilježja hrvatskog kralja, njegova kruna, plašt i žezlo. Zbog straha da će se neprijatelj dočepati vrijednih simbola, brod je skrenuo s puta i sakrio se u uvali Blaz gdje su kruna, žezlo i plašt skriveni. Kruna se idući puta pojavila nakon 300tinjak godina. Tadašnji župan, Grgo Belavić pružio je prenoćište mletačkom namjesniku koji je po Istri skupljao porez. Grgo ga je ugostio na večeri, a kako je ona bila vrlo bogata, popilo se i dosta vina. Grgo je zatim nakratko nestao da bi se vratio ogrnut kraljevskim plaštom, s kraljevskim žezlom u ruci i s Tomislavovom krunom na glavi. Nakratko prošetavši pred pijanim gostima, Belavić se povukao te se vratio kao da se ništa nije dogodilo. Idući dan, otrijeznivši se, gosti su ga priupitali o detaljima prošle večeri, a Grgo se samo nacerio i sve pripisao veseloj atmosferi i prevelikim količinama ispijenog vina – ispričao je Marko u dahu.

– Što to znači? Da je Grgo našao simbole moći skrivene na Blazu…? – uskliknu Ivo.

– Tako je, a mi imamo kartu koja će nas odvesti do njega. Kompa, spremi se, biti ćemo milijunaši! – viknu Marko.

***

Iduće jutro, dvojac je krenuo ranom zorom. Uputili su se do šterne u Raklju a zatim krivudavim šumskim putem do uvale Šalamuštica. Nakon sat vremena pješačenja probili su se do uvale. Očekivao ih je strmi put po obali koji je vodio u uvalu Blaz. Bio je to put kojim ljudska noga nije kročila već desetljećima, a bio je namijenjen stadima ovaca kojih je nekada u Raklju bilo mnogo…uživali su u krajoliku okolice Raklja…krajoliku u kojem se može šetati satima bez da se ikoga sretne, bez napornih turista koji s nordijskim štapovima u rukama šeću svoje pse…to je krajolik carstva tišine u kojem se još uvijek može osluhivati samo more i ptice….Netanuta i divlja, odjednom se pred njima otvorila uvala Blaz, uljuljana u jesenje jutro. Njihova lica se ozariše vidjevši ruševine starih mlinova u njezinom središtu.

– Tu! Prema Belavićevoj karti, ulaz u vražje ždrijelo trebao bi biti iza starog kamenog mlina. – kazao je Marko. Prešavši na drugi kraj uvale pred njima se otvorio prizor. Ogromna horizontalna rupa u kamenu…kao što je Grgo Belavić opisao u svojim zapisima, ulaz u ponornicu zaista i jest izgledao poput kakvog demonskog ždrijela. Navukli su gumene čizme koje su nosili u ruksacima i spustili se do ulaza u ždrijelo.

– Pravo mjesto za romantičnu šetnju s nekom mačkom – kazao je Marko u šali pokušavajući odagnati strah.

– Mogao si mi reći da si strašljiv, da znam da ti ponesem pelene drugi put – odgovorio mu je Ivo ohrabrujući sam sebe. Potpuni mrak tjerala je samo lelujava svjetlost njihovih lampi kojima su si kročili put kroz ponornicu. Znali su da su oni ti sretnici. Da su baš oni ti koji imaju čast koračati ovim prostorima koji su bili zaboravljeni tijekom prohujalih stoljeća.

Došli su do prvog raskrižja i trebali su otvoriti kartu. No, upute na karti bile su nejasne.

– Prema karti, trebali bi ući u lijevi tunel – kazao je Ivo.

– Mislim da ne…tok ponornice prati ova tanka crna linija koja skreće u desno… – odgovori Marko te ustukne.

Neprirodni krik proparao je prostor.

– Ivo, nadam se da je to bio tvoj želudac – kazao je Marko pokušavajući svom glasu dati sigurnost, ali bez uspjeha. Dvojcu je u ušima odzvanjao izobličeni zvuk. Iznenada voda ispred njih kao da se zapljusnula. I imali su što vidjeti. Ispred njihovih nogu, u kristalno čistoj vodi stajala je velika žaba gledajući ih svojim buljookim očima.

– J***** pa to je žaba!! – uskliknuo je Marko pribravši se dok je brisao hladan znoj s čela.

– Mislim da sada meni trebaju pelene – odgovorio je Ivo.

Pribravši se, dvojac je nastavio gledati kartu. A zatim je svjetlost Markove lampe pala na unutarnji zid desnog tunela…na zidu je uočio rezbariju „G.B.“.

– Sada znamo kojim tunelom treba ići…G.B….nema sumnje, to su uklesani inicijali Grga Belavića. Taj stari lukavac je bio ovdje – kazao je Marko.

Skupivši novu snagu i novu odlučnost, dvojac se zaputio desnim ponornim hodnikom.

Nisu znali koliko su pješačili. Vrijeme ovdje dolje ionako nije imalo nikakav smisao.

Promrzli i mokri, Marko i Ivo odjednom zastaše…na samom kraju tunela, na malenom vapnenačkom sprudu stajao je masivni željezni kovčeg….Dječjim oduševljenjem, potrčali su do kraja ponornice….Gotovo ceremonijalnim pokretima, otvorili su masivni poklopac….Osvijetlili su unutrašnjost snopom svjetlosti. Gledajući sjajni grimizno-zlatni plašt, žezlo i uzvišenu Tomislavovu krunu dugo su stajali u tišini….Znali su da je to to. Kovčeg s kraljevskim simbolima moći hrvatskog naroda. Legenda, mit, priča izgubljena u vrtlogu povijesti….bajka….bajka koja se dogodila dvojici dječaka. Njihova imena povijest će pamtiti…

Prvi se pribravši, Marko reče:

– Kompa, pakiraj kufere…rekao sam ti da ćemo biti milijunaši!

 

EPILOG

 

Udjelom u „Nacionalnoj zakladi krune kralja Tomislava“ koje je osnovana nakon otkrića, Marko i Ivo osigurali su sebi i svojim obiteljima lagodan život za mnogo pokoljenja. No, ostali su isti sanjari kakvi su bili i prije nego su postali bogati i slavni. Oni koji ih poznaju, kažu da su u potrazi za nekim novim avanturama, negdje daleko, u nekim dalekim zemljama….ljudi svašta pričaju…pričaju čak i da su im se u njihovim avanturama i istraživanjima od nedavno pridružile i dvije zgodne mačke

Autor: Marko Percan

 

 

Priča je osvojila prvo mjesto na Istra Inspirit natječaju ”Osvoji svoju priču, bajku ili legendu” (2014)