U pismu sve piše

U pismu sve piše

179

Svjetski dan pripovijedanja (World Storytelling day) globalna je proslava umijeća pripovijedanja, a obilježava se na proljetnu ravnodnevnicu 20. ožujka svake godine. Pripovjedači diljem svijeta pričaju razne zanimljive bajke, mitove i legende. Jedan od ciljeva ovakvog događanja je razmjena priča, nadahnuća i iskustava različitih kultura i naroda. Svjetski dan pripovijedanja ove je godine posvećen hrabrim i jakim ženama.

Povodom tog dana, prisjetili smo se Istra Inspirit natječaja „Osmisli svoju priču, bajku ili legendu“ i priče „Srednjovjekovna priča o kozi i pastiru“ autorice Sanje Brnobić iz Pule koja je ujedno osvojila i treće mjesto na našem natječaju.

S obzirom da će se Svjetski dan pripovijedanja održati u nedjelju, 20. ožujka, ovim putem htjeli bismo objaviti još jednu zanimljivu priču iste autorice, koja je posvećena hrabrim ženama, što je ujedno i ovogodišnja tema događanja. Priča je inspirirana istinitim događajem iz Drugog svjetskog rata.

old_files_pen_high_res

 

U pismu sve piše

U mračnoj sobi, maloga mjesta Luce je disala. Vodila je svakojake bitke sa sobom. A vani se vodio rat. Kosu je nosila u pletenici, nije ju puštala da diše. Sve su njene školske prijateljice poslušno ispunjavale želje roditelja, no ona nije bila jedna od njih. Noću bi osluškivala cestu, kao sova bila je budna. Rat se odvijao, tko bi samo mogao mirno zaspati, osim da ne usne zauvijek! –mislila je u sebi.Ujutro bi se uhom prilijepila za radio ne bi li čula kakvu novost. Bila je u stanju pripravnosti. Znala je da se povijest odvija pred njenim vratima. Srce joj je radilo ubrzano,bila je napeta. Nije vjerovala u nikakvu ideologiju, ni u boga, vjerovala je samo u to da ljudi rade razliku. Acta nonverba, ponavljala je u sebi.

  • Luceeeee! Ajde doma materi, ča svitliš pod tim svitlom, bogati! Kasno je! – povikao je Marko, stariji gospodin koji je šetao u predvečerje selom.
  • Evo sad ću, barba, sad ću! – odgovorila je tiho Luce, iako se opirala povratku kući.

Luce je voljela ulične lampe, za njih bi se rukom hvatala pa vrtila ukrug. Znalo joj se sve u glavi pomiješati od vrtnje, ulica bi poprimila drugačiji oblik i na tren bi izgubila svijest, a zatim bi se naglas nasmijala! Nekada su joj prazne ulice grada davala osjećaj mira, no zadnjih dana osjećala se napetost u zraku. Nijemci su blizu!

Njemačka je vojska već okupirala jedan dio okolnih mjesta, no u njeno još nije stigla. Načula je kako najprije dolaze po mladiće njenih godina, a kasnije i po ostale koje odvode u logor, ljepšu riječ za smrt. Znala je poimence svakog iz svog mjesta i osjećala je potrebu da napiše na papir sva imena, počevši od muškaraca, prvo onih mlađih, pa starijih, djece i žena. Pored svakog imena napisala bi jednu natuknicu, što bi joj prvo palo na pamet za tu osobu, ukratko. Dok je pisala osluškivala je tišinu svoje sobe. Kako je mirno! – mislila je u sebi. No, jesu li to zadnji trzaji mira, ili je zatišje pred buru – pitala se Luce.

Stiglo je novo jutro, a Luce je odmah nakon buđenja odjurila ravno u poštu. Tamo je radila njezina starija sestra. Bila je već deset godina glavna kurirka u mjestu, svi su je poznavali i poštivali. Luce bi pratila sestrine ruke dok je ona slagala pisma u posebne kutije po abecednom redu. Zanima me što sve piše unutra, tko koga voli, a tko koga ostavlja – mrmljala bi Luce sebi u bradu. Karla ju je smatrala nestašnom i previše luckastom, pogotovo jer se Luce uvijek svima suprotstavljala. No, bila joj je mlađa sestra pa iako to nije htjela priznati voljela je svoju malu nestašnu sestricu jer ju je podsjećala na dijete u njoj samoj koje je zatomila otkad radi ozbiljan kurirski posao. Osjećala je da mora biti ozbiljna zbog odgovornosti koju je nosila na svojim leđima. Ne daj bože da nekome kasni mirovina, ili da netko ne dobije pismo svoga voljenoga, ili da kasni obavijest o umrlima. Sve je to bilo na njezinim leđima, stoga si je Karla rijetko dopuštala opuštenije trenutke.

  • Ma Luce, ča to delaš!Pušti pisma i dokumente na miru! – vikala je Karla na svoju mlađu sestru.

Luce se nasmijala i nježno zagrlila sestru.Ali ja ti pomažem! – namigujući je izgovarala.

Juriiiiiim!! – u letu je povikala i odjurila iz pošte kao da je gone.

Karla je djelovala jako ozbiljno, no kad bi se nasmijala otkrila je svoju nutrinu, nježniju stranu, punu topline. No, čim bi sama osjetila da se to primjećuje naglo bi se uozbiljila. Znala je to Luce pa bi ju često zadirkivala, a često i škakljala kad god bi uhvatila priliku, jer je znala da bar tada neće moći ostati ozbiljna. Kad bi se Karla nasmijala Luce bi se u tom trenu osjećala voljeno. Taj je osjećaj davno izgubila, zajedno sa svojom majkom koja je umrla u trenu kad je nju porodila. Imala je samo sestru na ovome svijetu.

Oca su rijetko vidjele doma, on je provodio dane tugujući u lokalnoj krčmi ili radeći na polju. Prepustio je sve starijoj kćeri i odgoj mlađe i cijelo domaćinstvo. Luce je imala samo sliku na kredenci i nekoliko opisnih pridjeva o majci, koje je čula od oca. Često je na slici vidjela sličnost, ili ju je bar pokušavala vidjeti.

  • Moje su obrve iste kao tvoje- mrmljala je u sebi Luce, dok bi prstima prolazila preko slike.

Zamračilo se u selu. Ulične lampe nisu gorile kao inače. Čuo se marš vojnika kroz ulice. Karla je naredila ocu da zamrači sve prostorije, samo je jedna svijeće gorila u dnevnom boravku. Bila je posebno nervozna taj dan. Luce nije razumjela zašto.

  • Kod susjeda Jure su Nijemci! – potiho je šaputala Karla.

Karla i otac su su nešto mrmljali jedno drugom, a Luce je vidjela kako se Karlino lice odjednom naglo počelo znojiti.

  • MachenSiedieTüreauf![1]– čulo se na vratima!

Otac je odškrinuo vrata, a četvorica vojnika je ušlo naglo, gurnuvši ga sa strane.

Koja je Karla od Vas dvije? – upitao je jedan od vojnika.

Ja sam! - odgovorila je Karla i istupila ispred vojnika.

Vodite ju! – povikao je čovjek sa dubokim zelenim očima.

Otac i Luce gledali su jedan drugoga i pritom se ukipili. Strah im se uvukao u kosti, kao neizlječiva bolest.

Zanijemili su.

Tu noć Luce je drhtala u krevetu. Nije se mogla umiriti, niti zaspati. Cvokotali su joj zubi, ali ne od hladnoće već od očaja. Otac je rano negdje otišao, Luce je čula samo njegove korake pred zoru. Nije znala što joj je činiti, osjećala se bespomoćno.

  • Luceeeee- netko je vikao u dvorištu njezine kuće. Požuri , Luceeeee !

Luce je žurno navukla pletenu haljinu na sebe, namjestila pletenicu, obula cipele i potrčala prema izlazu.

Vani ju je čekao barba Jure, njihov susjed, čiji je sin bio u partizanima.

  • Dite moje, reci barbi,ko boga te molim,di je Karla ? – uplašeno je upitao Jure.
  • Odveli su je sinoć Nijemci, barba.
  • Ajme bože moj premili, majko božja!
  • A zašto barba tako, vratiti će ju živu i zdravu, nije ona ništa učinila! –rečeLuce samouvjereno dok je Jure nervozno hodao po dvorištu.
  • Luce moja, dite moje, cvitenepropupani! Sestra ti ima pismo u košulji, što ga je meni sinoć nosila ali nije mi ga stigla dati prije nego li su vojnici stigli.
  • Pismo?
  • Da, od Milana, sina moga, koji je na fronti. Došli su sinoć po njega, a on se skriva tjednima od Nijemaca. U pismu piše gdje je otvore li pismo, naći će ga i streljati!
  • A ako im pismo ne bude dala, tada će Karlu, ajme, ne, Karlu, barba! – Luce je zaplakala, noge su joj se odsjekle i u sekundi se našla na podu. Jure je kleknuo uz Luce, čvrsto ju zagrlio i brisao joj suze, naboranim rukama.

Karlu su u lisicama doveli u mjesni odbor sela, koju su sada Nijemci koristili za svoje potrebe.

  • Molim Vas mogu li samo u toalet? – ponizno je upitala oficira, pred ulazom u njegovu prostoriju.
  • Imaš minutu! I da ne bi povukla vodu! Odbrojavam! – ljutito je odgovorio oficir dok je palio cigaretu.
  • Frauen![2]– promrmljao je sebi u brk.
  • Karla je ušla u malu prostoriju sa čučavcem, i na brzinu izvadila pismo iz džepića na košulji. Znala je da vodu ne smije povući, a pismo će joj naći čim izađe iz toaleta koji je imao visoke stropove i mali prozorčić do kojeg ne bi stigla niti da se ima na što popeti. Karla je pismo napola rastrgala, rukama, koliko je mogla, pazeći pritom da se to ne čuje. Gurnula je usta, dio po dio i počela ga žvakati kao da je najfinije jelo. Žvakala ga je i gutala u isto vrijeme, nije razmišljala samo je gutala i žvakala, dok joj je srce kucalo ubrzano. Oblio ju je hladan znoj, no nije posustala, samo je gutala i žvakala dok nije sve progutala.
  • Kommraus![3]Povikao je oficir, znala je da mora izaći.
  • Sjedi tu i reci nam gdje si sakrila pismo!
  • Pretražite ju!- naredio je oficir.
  • Pretražili su ju cijelu, a jedan od vojnika otrčao je u toalet ne bi li što našao.
  • Sie hat unshereingelegt, laßtsienurgehen, damitichsienichtmehrsehenmuss![4]lupao je šakom po stolu, i vikao.

Karli su skinuli lisice, i pustili je vani. Pješke je krenula kući. Polako joj se vraćala boja u obraze. Bila je sretna kao malo dijete, čak je i pjevušila. Došla je kući gdje su je svi čekali. Luce joj je skočila u zagrljaj čim ju je ugledala, dok je Jure sa suzama u očima čekao na njen glas.

  • Milan će Vam doći kući zdrav i živ, barba, pojila sam pismo, neće ga najti! – rekla je staloženo Karla.
  • Ča si??
  • Pojila sam ga, ča san drugo mogla!

A sada oče zasvirijenu, na harmonici, a ti Luce sidi mi u krilo, sestrice moja!

Vidiš Luce, sve je dobro, svitlo sestrino, svit je tvoj samo ko znaš! – rekla je Karla sestri dok joj je sjedila u krilu.

Živjeli! – povikala je Karla. I svi su odzdravili.

[1]Otvoritevrata!

[2]Žene!

[3]Izlazi van !

[4]Prešla nas je, pustite je neka ode, da ju više ne vidim!

 

Autorica: Sanja Brnobić